Kamen na žuči

              
Niz godina znao je da ima poprilično velik žučni kamen. Nije ga ni pokušao liječiti. Bio je smješten otprilike u sredini žuči, oblog oblika pa mu dugo nije izazivao poteškoće.  A onda, jedne noći, uslijed napada žučnog kamenca završio je na Hitnoj. Mučili su ga nesnosni bolovi i povraćanje. Nakon medicinske intervencije napad se primirio. U slučaju da se to ponovi  potrebna je hitna operacija.

Odlučio se na  terapiju. U prvoj sesiji nije se desilo ništa posebno. Bio je sumnjičav i mislio je da duhovne metode nisu učinkovite. Ipak je ustrajao. U drugoj sesiji doživio je, po njegovom mišljenju, duboko mistično iskustvo.
Fizički osjećaj tijela postao je sasvim lagan. Kao da se nalazi negdje „drugdje“. Oko njega sve je blještalo bijelom  svjetlošću, osjećao je mir i spokojstvo. Odjednom je imao osjećaj da samo gleda svoje tijelo. Bilo je krupnje građe, opuštenog trbuha. Samo ga je promatrao, nije osjećao. A onda je vidio i unutrašnjost tijela! Jasno je vidio kamen na žuči. Nastavio je sa promatranjem. Primjetio je i sužene krvne žile, ponegdje zakrčene. Masne naslage na trbuhu. Mir i tišina. Praznina. Ništa! Iznenada, iz ničega, pojavile su se neke čudne sjenke. Nerazgovjetno mrmljajući, gipko su se kretale usmjerene prema tijelu. Pitao se ima li priviđenja.., jesu li njihovi glasovi stvarni?

Promatrao  je kako gnječe, mrve, čiste kamen na žuči i propuhuju zakrčene krvne žile. Na trenutak se ponadao  da će odstranit i masne naslage na trbuhu. Nisu. Kratko je jauknuo,  osjetio je laganu fizičku bol a onda je opet samo gledao.  Proces je stao. Zatim mu se učinilo da čuje: - Mnogo je toga,  dugo se gomilalo. Nastavit ćemo kod narednog susreta. - Doživljaj se nastavio sa blještavom svjetlošću i mirom.

U slijedećoj sesiji duboko mistično iskustvo i iscjeljenje se nastavilo. Samo, ovom prilikom dobio je misaonu poruku.  U  sebi je  godinama  pothranjivao  ogorčenost i teško zamjeranje.   Opirao se ovom iskustvu i nije se htio suočiti sa istinom. Nakon nekog vremena uz pomoć Duhovnog vodstva savladao je otpor i lavina potisnutih emocija je krenula. Nemir i trzaji tijela. Izobličenog lica, stisnute donje čeljusti i dlanova, drhtao je. – Najednom je uzviknuo da želi prekinuti sesiju.

Opirao se sjenkama koje su se blago smiješile i mirno šaptale: - Otpusti ogorčenost i zamjeranje. Oprosti ocu. Nema potrebe da i dalje budete rivali. Njega je vlastita muka već otrovala. Želiš li i ti nastaviti njegovim stopama? - Naglo se trgnuo. Niz obraze su mu tekle suze. 

Nije volio oca. U djetinjstvu je trpio njegovu grubost. Često ga je kašnjavao. Majka je prikrivala pažnju koju je uspjela pružiti sinu. Kao da su njih dvojica bili rivali u primanju majčine pažnje. Godinama su tu   činjenicu obojica pokušavali prikriti, ali to se i dalje  osjećalo u zraku. Do zrele dobi nakupljao je ogorčenost i zamjerao ocu na grubosti. Duhovna dimenzija započela je iscjeljivanje emotivnog tijela. Prepustio se blještavoj energiji, duboko je disao i osjetio olakšanje. Ali to nije bilo dovoljno. One čudne siluete počele su se gibati  oko njega i lagano ga voditi u neko drugo vrijeme, na neko drugo mjesto.

Prije otprilike tristo godina gledao je u prekrasnu ženu, svoju zaručnicu,  kako uživa u društvu mladog muškarca. Gledao je to i osjetio duboku ljubomoru. Žena je lijepa, mlada, iz bogate, ugledne obitelji. Znao je da  njihovim brakom njegov ugled i politička moć još više mogu ojačati. Bit će to dobro i za njegov posjed. Navikao da dobije sve što želi, nije mogao gledati tog mladića u blizini svoje zaručnice. Spletkama uspio je mladića optužiti za izdaju. Odveli su ga u tamnicu. Njegova politička moć i ugled su rasli. Imetak se umnožavao. Živio je u materijalnom blagostanju pored svoje prekrasne žene. Često je žalosno pratio njen odsutan pogled. Žudio je da ga barem jednom pogleda očima  punim čežnje kojim je nekada gledala onog mladića. Nikad to nije doživio! Odjednom je sve shvatio. Bili su rivali. Voljeli su istu ženu. Dao je zatočiti mladića ali pravu ljubav svoje žene nije dobio.

Rivali su i danas. U njihovoj podsvijesti bilo je utisnuto „sjećanje“ na ranije iskustvo. A sada su otac i sin.  Opet je zaplakao. Sažalio se nad njim i mnogim godinama koje je proveo u ogorčenosti i zamjeranju. Potpuno je oprostio! Nadao se da će imati dovoljno vremena to i pokazati. Njegovom ocu predviđali su još oko šest mjeseci života.  Obolio je od zloćudnog tumora. Operacija nije bila moguća zbog njegovih srčanih smetnji. Shvatio je da je i on dugo godina u sebi gomilao razdiruće osjećaje koji su ostavili traga na njegovom tijelu. Duhovna dimenzija nastavila je svoj blagotvorni učinak. Osjetio se preporođenim, slobodan od ogorčenja i zamjerki.
Počeo je redovito obilaziti oca. Nisu razgovarali o prošlosti. Vidio je zbunjenost i iznenađenje na njegovom licu. Čudio se neočekivanoj sinovoj pažnji. Polako ju je prihvatio. Dan prije očeve smrti u miru su se pozdravili.

Ubrzo je ponovio iskustvo Duhovne transformacije. Na kontrolnom pregledu koji je uslijedio za tri tjedna nije bilo ni traga žučnom kamenu. Čuo je komentar liječnika: - Vjerojatno su ranije snimke sa hitnog trakta bile pogrešne. 

Pomoć umjetnika

Povod za dolazak na tretmane bile su njene smetnje izazvane deformacijom lumbalnog dijela kralježnice i artroza lijeve zdjelične (medenica) kosti. Bila je iznenađena intenzitetom energetskih protoka koje je osjećala za vrijeme  seansi. Spoznajom Duhovne dimenzije i njenog Duhovnog vodstva njeni pogledi na život prestali su biti kruti, problematični, dramatični, žalosni.

U jednoj od seansi doživjela je, kako u njenoj Duhovnoj dimenziji, njeno Duhovno vodstvo, šalje (ili se pojavljuje u  obliku) Mikelangela. U rukama je imao dlijeto, čekić, turpiju, blanju. Sa tim alatom oblikovao je deformaciju lumbalnog dijela njene kralježnice. To je činio vrlo detaljno, polako. Nakon toga uzeo je neku masu koja je izgledala kao gips i njome popunjavao lijevu zdjeličnu (medenica) kost. Kada je bio pri kraju dobro je sve pregledao, zagladio, opet pogledao. No, nešto se malo mrštio, nije bio sasvim zadovoljan svojim djelom. Uzeo je nešto što je imalo oblik blanje i time sve dobro zagladio. Ponovo je pogledao i sada je njegov izraz bio jasan. Bio je zadovoljan svojim djelom!

U slijedećoj seansi malo se iznenadila. Sada se pojavio Leonardo da Vinci. Rekla je da je i on sve dobro obavio ali da je on to radio kao da slika kistom. Nije joj bilo sasvim jasno kako je to mogao naslikati. Očekivala je kiparsko oblikovanje ali je bila zadovoljna jer je cijeli proces duboko doživjela. Proces se odvijao na duhovnoj razini ali je cijelo vrijeme imala fizičke osjete na lumbalnom dijelu kralježnice i lijevoj zdjeličnoj kosti.

Naredna seansa bila je novo iznenađenje za nju. Opet se pojavio Leonardo da Vinci. Samo, sada nije slikao, sada je kao kipar oblikovao. Bila je malo zbunjena time, no, prepustila se. Vrlo precizno oblikovao je njenu kralježnicu i zdjeličnu kost.

U razgovoru je rekla da je je bila zbunjena time što Leonardo (kiparski) oblikuje njenu kralježnicu i zdjelicu. Očekivala je da će slikati kistom, kao u prethodnoj seansi, ali se prepustila.

 Kada je čula da je Leonardo da Vinci bio između ostalog i kipar, da su Mikelangelo i Leonardo živjeli u približno isto vrijeme, iznenadila se. Duhovna dimenzija i Duhovno vodstvo djeluju nepogrešivo. Unatoč predožbi njenog analitičkog uma koji je Leonarda poznavao samo kao slikara, Duhovna dimenzija je učinila upravo ono što je potrebno.

Nastavila je sa povremenim tretmanima. Ubrzo su njene smetnje gotovo sasvim nestale. Kretala se lako i gipko, bolje nego 20 godina ranije. Naime, njena lumbalna deformacija bila je tzv. prirođenog tipa.

Emotivna rana

Žena u ranim tridesetim godinama djelovala je  tužno, nesigurno, zbunjeno i preplašeno.  Bila je u braku , no proteklu godinu sa suprugom je dogovarala rastanak. Ta protekla godina bila joj je izuzetno naporna. U radnoj sredini osjećala je da je odbacuju svi suradnici. Na poslu je došlo do velike greške. Svi su bili mišljenja da je ona počinila grešku iako ona to nije učinila.


Tijekom seansi Duhovne transformacije  lako se prepustila i uronila u Duhovnu dimenziju. Intezivno je osjećala iscjeljujuću suptilnu energiju koja ju je preplavila i doživjela neki, njoj čudan, blaženi osjećaj lakoće i ispunjenosti. Duhovno vodstvo kojem se lako prepustila pokazalo joj je da su njezine poteškoće isključivo emotivne prirode.

Uzrok njenih poteškoća bio je u ranom djetinjstvu. Roditelji su se razveli kad su joj bile 3 godine. Otac je otišao. Rijetko ga je viđala. Uskoro je osnovao novu obitelj i dobio sina. Kako je oca i polubrata rijetko viđala, sa njima nije uspjela uspostaviti blizak odnos.

Živjela je sa majkom. Majka je bila umorna, mrzovoljna, ljuta i često joj predbacivala da je jako slična svom ocu. Kada je imala 4 godine počelo se događati da je majka sve više ostavlja samu i sve dulje se zadržava na poslu, kod susjede „na kavi“, u kupovini.  Ponekad je tako sama u stanu, plakala. Susjedi su na to skrenuli pažnju njenoj majci. Nakon toga majka je bila još mrzovoljnija, još joj je više predbacivala da je slična ocu.

Uskoro je majci počeo dolaziti u posjetu prijatelj. Nakon nepunih godinu dana majka se naglo „zaoblila“, njezin prijatelj se doselio kod njih. Majka se udala i uskoro je dobila sestru.

Zavoljela je sestru. No, što je više odrastala primjećvala je da to majka ne podržava. Majka je svu pažnju poklanjala njenoj sestri i nastojala je što više udaljiti od sestre.

Od kuće je otišla ubrzo nakon mature. Zaposlila se. Nije bila komunikativna i nije uspostavljala bliske odnose. Prijatelje gotovo da nije imala.

Sa 24 godine na poslu je srela današnjeg supruga. Zbližili su se i nakon godinu dana započeli zajednički život. U njihovom braku nije bilo nekih sukoba. Samo su zajedno živjeli, vrijeme je prolazilo, ali sve je sa godinama postalo nekako „prazno“, „bez smisla“.  Posljednju godinu predlagala je da se raziđu ali još uvijek nisu našli rješenje za odvojeno stanovanje.

Duhovno vodstvo iscjeljivalo je njenu „emotivnu ranu“ zbog odbačenosti od roditelja u ranom djetinjstvu. Spoznala je da je njezin otac bio onemogućen u ispoljavanju osjećaja prema njoj jer se bojao da mu se ne raspadne i druga obitelj. Zbog toga je i sam bio frustriran. Dugo je bila povrijeđena zbog nedostatka njegove pažnje, ali, sada, naglo, ispunjena iscjeljujućom, suptilnom energijom Duhovne dimenzije, sve je spoznala, oprostila i otpustila. Voljela je oca i odlučila da mu se nakon mnogo godina ponovo javi.

Intenzivan doživljaj Duhovne dimenzije, njene iscjeljujuće energije i Duhovnog vodstva otkrio joj je da i su i njeni suradnici isto tako Duhovna bića. Odjednom se njena žalost zbog odbačenosti u radnoj sredini rasplinula. Kao na „ekranu“ vidjela je kako da suradnicima pokaže da je greška u novom računalnom programu , da nije ona napravila grešku.

Duhovno vodstvo joj je pokazalo njenog supruga koji je bio žalostan i plakao je. Volio ju je, pokušavao joj je izraziti ljubav, bio je strpljiv, nadao se. Nije nalazio načina kako da joj pristupi. Nije ni mogao. Ona je dugo godina  bila prikraćena ljubavi. Nije ni znala što je to ljubav. Sada, odjednom, imala je osjećaj kao da je izašla iz „oklopa“, odbacila ga, i postala slobodna za ljubav. Osjetila je da ga voli. Spoznala je da želi prihvatiti njegovu ljubav i izraziti svoju.

Blaženi osjećaj sjajne, iscjeljujuće enegije zamutila je tamna mrlja sa nekim likom nejasnog obraza. Zbunila se. Pokušala je bolje uočiti taj lik ali obraz je i dalje bio nejasan. Duhovno vodstvo ju je vodilo sve bliže i ohrabrivalo je. Kao da joj mislima rečeno da se treba približiti tom liku. Osjetila je paniku, htjela je pobjeći. Uvidjela  je da je to njena majka kojoj ni lice nije htjela vidjeti. Osjetila je nemoć, strah, ljutnju i otpor. Duhovna dimenzija je sa njenim Duhovnim vodstvom počela sa iscjeljivanjem i te njene „emocionalne rane“. Slapovi suptilne energije sljevali su se u predio njenog solarnog pleksusa. Duboko je disala i opet počela osjećati mir i ispunjenost blaženstvom. Pogledala je u svoju majku kojoj je sada jasno vidjela lice. Samo, sada to lice više nije bilo grubo, mrzovoljno lice. Bilo je odraz patnje i bola. Spoznala je da njena majka nije bila sposobna voljeti. Uvidjela je da je i ona sama dugo koračala sličnim putem. Osjetila je duboko razumijevanje i suosjećanje. Oprostila je majci i otpustila povredu.

Tada je osjetila slobodu, radost življenja, samovrijednost i otvorenost primanju i davanju ljubavi. 

Copyright©Gordana Kudrikova 2012